U Narodnoj čitaonici gradske knjižnice Rijeka 20. listopada 2021. godine u 18h održala se Zavičajna srijeda na temu knjige „Putevima Pavla Vidasa (O životu, putovanju i pisanju jednog iseljenika). Zadnjih mjeseci umnogome se govori o novoj knjizi iseljeničke tematike Putovima Pavla Vidasa, koju su napisali Vjekoslava Jurdana I Radovan Tadej. Riječ je o, na stručan način obrađenom životopisu Pavla Vidasa koji je tijekom svog života, kao siromašni emigrant iz Hreljina u Hrvatskom primorju, putovao cijelim svijetom. Ideja za tu knjigu potekla je od čakavskoga pjesnika, publicista, pravnika – Radovana Tadeja koji je i sam dio brojne iseljeničke obitelji te se fenomenom odselidbe bavi cijeli život.
”Kad idem u daleki svijet, kao da idem na pir.” – piše u svom životopisu Pavao Vidas, siromašni iseljenik iz Hreljina. Njegovu rukopisnu ostavštinu staru 120 godina na stručan način obradili su Vjekoslava Jurdana i Radovan Tadej.
Imao je svega 12 godina kad se otputio s rodnog praga slijedeći ”zov daljine”. Živio je buran život na pet kontinenata, svladao nekoliko svjetskih jezika, a po povratku u zavičaj 1920. godine odlučio se latiti pera i doživljaje kojima je svjedočio ili u njima sudjelovao opisati u svojim uspomenama.
Punih 30 godina čakavski pjesnik, po zanimanju pravnik, Radovan Tadej tragao je za izvornim rukopisom hreljinskog iseljenika, pustolova, putopisca Pavla Vidasa.
Kao dijete iseljeničke obitelji iz Zlobina, nedaleko od Hreljina, koji je uz Vidasa dao prvaka hrvatskog iseljeništva Josipa Marohnića, utemeljitelja Hrvatske bratske zajednice u Americi, Radovan Tadej sustavno se bavi fenomenom odselidbe, posebice iz njegova rodnog kraja, želeći otrgnuti zaboravu sve te sudbine i priče koje na lokalnoj i nacionalnoj razini bilježi povijest hrvatskog iseljeništva.
U potragu za izvornim rukopisom Pavla Vidasa krenuo je nakon što je pročitao knjigu koju je o njemu napisao Andrija Tvrtko Mursalo 1985., iseljenik u Južnoj Africi.
– Pavao Vidas je imao troje djece. Jedna kćerka je otišla u Južnu Afriku i od njezine unuke je Mursalo osobno dobio presliku. Imao je drugu kćer koja je živjela na Hreljinu i ta druga familija je isto u Hreljinu imala presliku, međutim, opet nema originala, ali smo pronašli i treći trag, a to je bio sin od Pavla Vidasa – Marijan Vidas, koji je otišao iz Hreljina ranih 1920-ih godina prošlog stoljeća i na neki način su u Hreljinu zaboravili na njega, a i njegovi potomci su zaboravili na Hreljin, priča Radovan Tadej.
Međutim, ipak su uspjeli utvrditi da se skrasio u Koprivnici. Sin je zadržao izvornik rukopisa, a kako je on umro početkom 1970-ih godina, rukopis je naslijedila njegova kćerka Vera, udata Tadić.
– Ona sad živi u Samoboru i ja sam uspio doći do nje i ona mi je omogućila da napravim uvid u taj original. Fasciniran sam Pavlom Vidasom iz više razloga. Bilo je puno iseljenika iz ovih krajeva, iz ovog područja, tisuće, ne stotine nego tisuće. Međutim, u pravilu su oni odlazili u jednu destinaciju. Pavao Vidas nikad nije išao na isto mjesto. Uvijek je išao negdje drugdje. Zato je uspio proći cijeli globus, dodaje Tadej.
Bio je u Australiji, u Južnoj Africi, u Južnoj Americi, u Srednjoj Americi, u Sjevernoj Americi, Sjevernoj Europi…
– Druga stvar, on nije samo putovao i samo radio. On je i pisao. To je vrlo pitko štivo, vrlo čitljivo štivo, za čovjeka koji je završio samo tri razreda tadašnje trivijalne pučke škole. To nije samo putopis. To je i roman. To je, to su i memoari, napominje Tadej.
– Pavao Vidas već je po načinu života jedna iznimna pojava u procesu, fenomenu hrvatske odselidbe, a zatim i mnogo više od toga, naglašava suautorica ove višeslojne znanstvene monografije, književnica, doktorica znanosti Vjekoslava Jurdana.
U književno-teorijskoj i književno-povijesnoj analizi Vidasova teksta Jurdana ističe da njegov pripovjedni čin, kojim samog sebe opisuje u jeziku, otkriva više različitih žanrova.
– ‘On je doista iznimna pojava upravo po tome što nam je ostavio pisano svjedočanstvo od čak 173 stranice rukopisa, odnosno svoga životopisa i 50 strofa svoje opširne epske pjesme ”Lakoma prevara engleška”. Vrlo su prepoznatljive u njegovu tekstu konvencije pustolovnog romana, štoviše i pikarskog romana jer on je lutalica, on luta svijetom… Uz to, on opisuje svoje sazrijevanje, svoj život od ranih tinejđerskih dana pa do zrelih godina, pa su tu elementi, konvencije romana o odrastanju ili bildungs romana, kaže Jurdana.
– ‘Osvojio me na prvu. Nisam mogla prestati čitati. Naprosto je kao sapunica, govoreći suvremenim jezikom. Ne možete dočekati sljedeći nastavak, ne možete prestati… On zapravo i ne prestaje i njegova rečenica je kao put, kao kompozicija, lokomotiva. Ona ide naprijed. Ona stalno ide naprijed. Vi putujete s njim, dojam je Vjekoslave Jurdane.
Najprije je svojim putovanjima pisao vlastiti život, a onda je, pri kraju života, pisanjem ponovo putovao i strukturirao u naraciji i svoj život.
– Dakle, tu je pisanje putovanje i putovanje je pisanje, kako je i naslov moje studije. Kada više nije mogao putovati, onda je putovao u rečenicama, u svojim riječima, u svojem diskursu koji je putopisni i koji se stalno iznova perpetuira, ne prestaje. S kojom lakoćom je Pavao Vidas putovao svijetom. On je bio suvremeni globetrotter. On je putovao takvom lakoćom da mi danas u 21. stoljeću, uza svu aparaturu koju imamo, ne bismo s takvom lakoćom odlazili u svijet, zaključila je Jurdana.
Knjigu ”’Putovima Pavla Vidasa” objavili su Institut za migracije i narodnosti u Zagrebu i Katedra Čakavskog sabora ”Bakarskog kraja”, a objavljivanje je subvencioniralo Ministarstvo znanosti i obrazovanja.
Nakon Zagreba, promocija knjige bila je upriličena je i u Bakru.
<iframe src="//cdn.jwplayer.com/players/MEDIAID-ltEA6aRQ.html" width="640" height="360" frameborder="0" scrolling="auto"></iframe>