Društveno-povijesni kontekst političkog djelovanja u iseljeništvu: organizacije, stranke, pokreti (zbornik radova)

Opis

Predgovor

Zbornik Društveno-povijesni kontekst političkog djelovanja u iseljeništvu: organizacije, stranke, pokreti nastao je kao rezultat znanstveno-stručne konferencije istoimenog naziva održane u Zagrebu 9. prosinca 2016. godine u organizaciji Instituta za migracije i narodnosti (IMIN) i Centra za istraživanje hrvatskog iseljeništva.

Ovo je ujedno drugi zbornik u izdanju Instituta za migracije i narodnosti koji obrađuje važnu, ali u znanstvenim krugovima zapostavljenu temu – političke emigracije. Iz razloga demistifikacije političke emigracije i u cilju upoznavanja znanstvene i šire javnosti o doprinosu hrvatskih političkih emigranata, poglavito onih liberalno-demokratskih opredjeljenja, IMIN je izdao prvi zbornik 2016. godine pod nazivom Tihomil Rađa ‒ društveno-povijesni kontekst hrvatske intelektualne liberalno-demokratske emigracije.

U zborniku Društveno-povijesni kontekst političkog djelovanja u iseljeništvu nalazi se ukupno 17 radova, od toga je 13 znanstvenih radova, dva rada nastala su na osnovi vlastitih svjedočenja/iskustva, jedan na osnovi vlastitog iskustva uz korištenje arhivskih materijala te jedan publicistički rad. Iz perspektive svjedoka vremena do stručnih i znanstvenih analiza povjesničara, pravnika, politologa, srednjoškolskih profesora, doktora znanosti i akademskih profesora, vrlo vješto razmatraju se pitanja političke emigracije iz različitih gledišta i opusa.

Možemo konstatirati kako se u ovom zborniku obrađuje niz aspekata političke emigracije ‒ od pojmovnog definiranja, stranačko-političkog organiziranja, razmatranja političke emigracije unutar šireg konteksta transnacionalnog antikomunizma, analize pojedinih stranaka i pokreta od radikalnih, tajnih organizacija do organiziranja i djelovanja intelektualaca u egzilu.

Zbornik smo stoga podijelili u tri logične cjeline. Prvi dio odnosi se na pojam, stranke i programe političke emigracije. Drugi dio govori o političkom organiziranju i političkim pokretima, a treći dio o liberalno-demokratskoj političkoj emigraciji i intelektualcima u egzilu.

U prvom dijelu zbornika politolog, dr. sc. Jakov Žižić u radu objašnjava pojam, strukture, ciljeve i uspjehe hrvatske političke emigracije od 1945. do 1990. godine naglašavajući uspjeh hrvatske političke emigracije analizirane na temelju teorijskih postavki povjesničara Idesbalda Goddeerisa o čimbenicima koji uvjetuju uspješnost političkog djelovanja u egzilu.

Voditeljica centra za istraživanje hrvatskog iseljeništva, ekonomistica i doktorandica povijesti Tanja Trošelj Miočević, daje povijesni prikaz djelovanja hrvatske političke emigracije nakon Drugoga svjetskoga rata, uključujući i rad različitih političkih organizacija, razlike u njihovim javnim nastupima te međusobnim sukobima.

Pravnik i povjesničar dr. sc. Tomislav Jonjić u radu govori o stranačko-političkom organiziranju hrvatskog iseljeništva nakon Drugoga svjetskog rata uočavajući kako su ideološko-političke razlike, koje su bile potisnute uoči Drugoga svjetskoga rata, u samome ratu izbile u prvi plan, a poglavito za vrijeme emigriranja i useljavanja hrvatskih emigranta u druge zemlje/domovine.

Povjesničar i doktorand povijesti Ante Kožul u radu analizira političke programe hrvatskih iseljeničkih stranaka i organizacija nakon Drugog svjetskog rata. Smatra kako su programima stranke i organizacije nastojale privući što više članova i upozoriti svjetsku javnost na težnje hrvatskog naroda za slobodnom i samostalnom državom.

Pravnik i politolog mr. sc. Jure Vujić analizira hrvatsku političku emigraciju, pogotovo onu poslijeratnu, nakon 1945. godine, sagledavajući je unutar šireg konteksta transnacionalnog antikomunizma za vrijeme hladnoga rata i bipolarnog geopolitičkog poretka za koji smatra da je znatno utjecao na razvoj ideološko-političkih smjernica pokreta za nacionalnu emancipaciju naroda istočne Europe.

Povjesničar i kulturni antropolog dr. sc. Ivan Tepeš analizira put glavnog tajnika Hrvatske seljačke stranke Jurja Krnjevića po zemljama Južne Amerike 1963. godine. Krnjević je putovanje po Južnoj Americi iskoristio i kako bi lobirao i informirao južnoameričku javnost i hrvatsko iseljeništvo o borbi hrvatskog naroda za svoju državu te o izrazito antikomunističkim političkim stavovima HSS-a, kritizirajući jugoslavenski režim i politiku Josipa Broza Tita.

Diplomatkinja, književnica i publicistkinja, doktorandica interdisciplinarnih humanističkih studija Tuga Tarle piše o hrvatskoj dijaspori u Australiji koja je nakon Drugoga svjetskog rata započela intenzivnu borbu za neovisnost države Hrvatske utemeljujući niz institucija koje su lobirale i informirale o stvarnom stanju i položaju Hrvatske unutar SFRJ. Uslijed vrlo teške borbe i nerazumijevanja australskih vlasti, autorica naglašava kako je zahvaljujući upornosti i razvoju događaja u Europi i bivšoj Jugoslaviji nakon smrti Josipa Broza Tita hrvatska dijaspora stekla poštovanje i na kraju izborila australsko priznanje Hrvatske.

U drugom dijelu zbornika povjesničar Anto Živković prikazuje razvoj ustaške ideologije te pokušaj njene implementacije u vrijeme postojanja Nezavisne Države Hrvatske. U radu nastoji razlučiti elemente autohtone ustaške ideologije od ideologija njemačkog nacionalsocijalizma i talijanskog fašizma.

Hrvatski emigrant, povratnik i novinar Vlado Glavaš o Hrvatskom narodnom otporu (HNO) govori iz pozicije novinara i aktivnog člana tog pokreta. Razmatra razdoblje od osnutka HNO-a 1955. godine do lipnj 1990. godine, kada je odlučeno da HNO sve svoje snage stavi na raspolaganje novoizabranom hrvatskom državnom vodstvu.

Nikola Štedul, politički emigrant i politolog, u radu pod nazivom „Kratki osvrt na razloge utemeljenja Hrvatskog državotvornog pokreta (HDP)“ iz perspektive aktivnog člana i predsjednika HDP-a svjedoči o razlozima zašto su unatoč velikom broju hrvatskih političkih organizacija u iseljeništvu imali potrebu osnovati novu organizaciju ‒ HDP. U HDP-u su se okupili emigranti koji su zastupali beskompromisna stajališta za uspostavu samostalne i suverene države Hrvatske.

Hrvatski emigrant, povratnik, povjesničar i predsjednik Centra za istraživanje hrvatskog iseljeništva dr. sc. Marin Sopta u radu daje prikaz djelovanja Hrvatskog narodnog vijeća (HNV), od njegovog osnutka 1974. godine u Torontu pa sve do 1990. godine, kada je na tiskovnoj konferenciji u Zagrebu objavljen prestanak rada HNV-a.

Hrvatski emigrant, povratnik i publicist Bože Vukušić svoj rad „Hrvatsko revolucionarno bratstvo (HRB)“ najvećim dijelom temelji na vlastitim knjigama (svjedočanstvima) „Tajni rat Udbe protiv hrvatskog iseljeništva“ (2001.), „Tajni rat Udbe protiv hrvatskih iseljenika iz Bosne i Hercegovine“ (2002.), „Rat prije rata ‒ Hrvatsko revolucionarno bratstvo“ (2010.) i „Tajne iz Udbinih arhiva ‒ egzekucije bez suđenja“ (2012.). HRB je bila jedna od nekoliko tajnih organizacija hrvatskih političkih emigranata koje su svjesno zanemarivale i kršile zakone zemalja u kojima su bili aktivni smatrajući kako će političke i policijske vlasti zapadnih država poduzeti sve radnje kako bi spriječile aktivnosti hrvatskih emigranata vezane uz ugrozu opstanka Jugoslavije.

U trećem dijelu zbornika povjesničar dr. sc. Wollfy Krašić u radu pod nazivom „Poruka slobodne Hrvatske o hrvatskom proljeću“ razmatra praćenje pojedinih organizacija i skupina hrvatske političke emigracije o zbivanjima u Hrvatskoj i Jugoslaviji, poglavito u drugoj polovici 60-ih i početkom 70-ih godina 20. stoljeća, kada je nastao pokret hrvatsko proljeće. Smatra da su se i nakon nasilnog sloma „hrvatskog proljeća“ politički emigranti često vraćali ovoj važnoj temi.

Povjesničar Mislav Matešić govori o važnosti časopisa Nova Hrvatska smatrajući ga temeljem borbe protiv stereotipa o hrvatskoj političkoj emigraciji. Analizira postanak, kronologiju i opće odrednice časopisa s posebnim osvrtom na liberalno-demokratske političke emigrante za koje s pravom kaže kako su nepravedno izostavljeni iz kolektivne memorije hrvatskog naroda.

Pisac i publicist Nikica Mihaljević u radu „Upute za demitologizaciju prije stvaranja mita o Bruni Bušiću“ analizira nekoliko dostupnih pisama dvaju istaknutih političkih emigranata ‒ Borisa Marune i Bruna Bušića. Osobitu pozornost daje dugom pismu koje je Boris Maruna uputio Bruni Bušiću 19. rujna 1977. iz Los Angelesa, preko uredništva Nove Hrvatske iz Londona, na (još) nepoznatu Bušićevu adresu. Vrijeme kada se dopisuju vrlo je značajno s obzirom na prilike u kojima se nalazila hrvatska politička emigracija širom svijeta.

Povjesničar, prof. emeritus dr. sc. Ivan Čizmić u radu pod nazivom „Prvo razdoblje suradnje Franje Tuđmana s hrvatskim iseljenicima (1966. – 1987.)“ usredotočuje se na nedovoljno istražene prve kontakte Franje Tuđmana s dijasporom u Sjevernoj Americi koji su bili važni za ostvarivanje njegova političkog programa stvaranja neovisne hrvatske države. Suradnja se razmatra unutar dva razdoblja. Prvo razdoblje (1966. ‒ 1987.) odnosi se na Tuđmanov kontakt s dijasporom u uvjetima njegova ilegalnog djelovanja, dok se drugo razdoblje (1988. ‒ 1990.) odvijalo pred očima javnosti.

Kulturna djelatnica i publicistkinja mr. sc. Vesna Kukavica upoznaje nas s istaknutim političkim figurama Hrvatske akademije Amerike (HAA), kulturne organizacije unutar pokreta koji je okupljao kulturnu emigraciju na slobodnome Zapadu i hrvatske disidente u drugoj polovici 20. stoljeća. HAA je razvila jedan od najuglednijih hrvatskih časopisa u iseljeništvu ‒ Journal of Croatian Studies, oko kojeg je Mirth okupio intelektualnu elitu u egzilu.

Zbornik je svojom tematikom i sadržajem namijenjen kako znanstvenoj i stručnoj javnosti, studentima humanističkih i društvenih znanosti, tako i široj javnosti. Pruža nam poticaj za daljnja istraživanja kompleksne teme političke emigracije istovremeno upoznavajući nas s mnogim činjenicama i analizama, ali i otvarajući nam brojna pitanja koja traže daljnje razrade i razmišljanja.